Pisanje je lutanje unutar čovjeka

Stanko Krnjić rođen je u Stocu (BiH) 1969. godine. Diplomirani je stomatolog. Živi u Župi dubrovačkoj i radi u svojoj stomatološkoj ordinaciji. Piše poeziju i prozu. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Slavenske akademije za književnost i umjetnost (Varna, Bugarska). Objavio je zbirke pjesama Korijeni, Zrak poprskan narančom, Kroničar svega, Mrvice za Lazara, Sto i jedna mala pjesma, Ratište riječi, Dnevnik tijela i Krljušti, te roman Ostavljeni. Dobitnik je brojnih nagrada. Ovogodišnje nagrade Tin Ujević i Nikola Šop povod su ovome razgovoru.

Snimila Snježana Radoš

Gospodine Krnjiću, nakon Nagrade Tin Ujević dobili ste i Nagradu Nikola Šop. Vjerojatno ste zadovoljni?

Najprije, hvala vam na ovom razgovoru. Čast je govoriti za dvotjednik Vijenac. Rekao bih da zadovoljstvo nije prava riječ kojom bih opisao emocije uzrokovane ovim dvjema nagradama. Najbolja riječ je zahvalnost. Kad god primim neku književnu nagradu, uvijek zahvalim Bogu na tom nečemu što mi je udijelio, što i sada činim. Zahvalan sam i onima koji su prepoznali moju poeziju i odlučili mi dodijeliti nagrade koje nose imena dvojice velikih hrvatskih pjesnika, Tina Ujevića i Nikole Šopa. Ali ove nagrade nisu samo zadovoljstvo nego i imperativ za novo stvaranje, barem na razini koju sam pokazao u Krljuštima.

Pjesnik i kritičar Mirko Ćurić u tekstu o vašoj zbirci pjesama Dnevnik tijela naveo je da je vaše pisanje poezije „ozbiljenje unutarnje svrhe“, a Luko Paljetak bio ju je okarakterizirao kao „istodobno pisanje tijela i pisanje duše“. Je li to točno?

Kad bih približno karakterizirao svoju poeziju, rekao bih da moje pisanje nije samo posao nego mnogo više od toga. Ono je lutanje unutar čovjeka, po čovjekovoj duši, psihi, tijelu. Zaokupljaju me relacije koje omeđuju čovječje misli i osjećaje. Dakle, moje pisanje nije racionalna odluka, to je neki unutarnji magnet koji me privlači. Tim unutarnjim bavim se i u novom romanu u kojemu pišem o preobrazbi ljudske psihe, duha i tijela glavnog junaka, uzrokovanoj životnim okolnostima. Čini mi se da ta nit u mojem pisanju postaje konstanta.

To je preokupacija knjige Dnevnik tijela.

Da. Ta je knjiga nastala relativno brzo, u doba izolacije, u prvom naletu korone. Dnevnik je to tijela koje jest i psiha i duh, to je nerazdvojno trojstvo. To je knjiga ljudskog okretanja samom sebi u vremenu konačnog oslobođenja od ostalih suvišnosti. To doba doživio sam kao okrenutost u nutrinu, kao zrcalo nutrine, pa je iz tog nastala cijela zbirka. Točno je to što su napisali i Paljetak i Ćurić, slažem se s time.

No i kamen vam je inspiracija! Potječete iz kraja iz kojeg su veliki pjesnici Mak Dizdar i Anđelko Vuletić, a živite u kamenitom Dubrovniku, koji je oduvijek bio kolijevka velikih pjesničkih imena.

Hercegovina je oduvijek imala dobrih pjesnika. Tu je A. B. Šimić, naveli ste Maka Dizdara i Anđelka Vuletića, tu je i Veselko Koroman. Lijepo se naći u ovakvome društvu, makar i u vašem pitanju. Kamen nije samo inspiracija u pjesništvu, kamen je stil življenja i nešto s čime se rađa i odnosi na prag onoga svijeta, pred vrata vječnosti. Kamen je jako zastupljen u mojoj poeziji, mislim da bih mogao napraviti cijelu zbirku od pjesama na temu kamena. Neodvojivo je to od mene, od mog življenja i pisanja. Navodim primjer – pjesmu Na početku iz zbirke Krljušti:

S druge strane, Dubrovnik je neki drugi svijet u odnosu na Hercegovinu, gledano i povijesno i kulturološki, ali opet je tu kamen, tkivo od kojega je sve napravljeno, hrid na kojoj počiva Grad, kocke kamena od kojih je slagano sve što čini ovaj prepoznatljiv komad hrvatskog identiteta. Imao sam čast u Gradu družiti se s i velikim Lukom Paljetkom i rasti uz njega kao književnik. Oba ova okruženja značajne su karike u lancu pjesništva koji ulančujem.

*******

NA POČETKU

Na stopala sam privio kamen. Tako sam učio hodati.

Na početcima svega spoznavao sam bol.

Jednom sam bol prihvatio kao dio sebe samog. Bilo je

kao da je netko odriješio svaki kamen.

Svako mi je tlo poslije bilo meko.

Svaka mi je bol poslije bila laka.

*******

Paljetak je za zbirku Krljušti napisao da je „svojevrsna knjiga vizija, odnosno stanje prodora u nedokučivo ničim osim sposobnošću prasjećanja“. Jeste li to htjeli?

Pišući Krljušti u samom početku nije mi bila namjera napisati cijelu knjigu. Više sam se bazirao na pjesmu kao cjelinu, kao neki mikroesej o kojem mogu promišljati. A onda sam u jednom trenutku primijetio da imam zavidnu količinu mikroeseja koji mogu tvoriti veću kompaktnu cjelinu. Kao puzzle koji sam složio u jednu cjelinu. Samo pisanje bilo je lagano, čak lakše nego kod većine mojih zbirki. Cijelo vrijeme imao sam osjećaj da mi pri pisanju netko vodi misli. Kao da nisam bio sam.

Luko je bio u pravu?

Svakako je bio u pravu kad je rekao da je ovo svojevrsna knjiga vizija, jer, koliko god to zvuči čudno, većinu svojih pjesama odgledao sam tijekom pisanja, rasle su iz prizora preda mnom, ja sam samo pisao ono što vidim.

Tonko Maroević govorio je da je „poezija kretanje, da su riječi energija te da je ritam poezije njezina ključna karakteristika“.

Poezija jest i trebala bi biti kretanje, intenzivnije od proze. Jedna od njezinih uloga jest izazvati trgnuće kod čitatelja, a to nikako ne može napraviti ako je statična, sterilna i mlaka. Bezidejna poezija nema u sebi života, osnovne komponente, ne samo za reakciju kod čitatelja nego i za vlastitu opstojnost. Danas je na djelu hiperprodukcija pisanja stihova, da ne kažem poezije, pa se sve i svašta prodaje pod poeziju, a bez osnovnih karakteristika koje je naveo Tonko Maroević.

André Malraux prije pedesetak godina rekao je da će 21. stoljeće biti religiozno ili ga neće biti. Je li vaše praiskonsko, praishodišno u Krljuštima zapravo vaša religija?

Katoličanstvo, kao moja religija, ima svoj prapočetak u Tvorcu svega pa je na taj način povezana s praiskonskim. Igrom slučaja ili ne, Krljušti su usko povezane s tim praiskonom, govore o njemu na jedan nov način, s otklonom, rekao bih, na dosadašnju poetiku, pa je i moje pisanje ovaj put nešto jače povezano s religijom, iako ne nužno. Ono se u Krljuštima, pogotovo u istoimenom ciklusu, oslanja na Knjigu Postanka, na taj dio Biblije meni posebno drag.

S obzirom na rečeno, u što biste svrstali suvremeno hrvatsko pjesništvo?

Najprije bi trebalo raščlaniti što je to zapravo suvremeno hrvatsko pjesništvo kako bi se moglo govoriti o njemu. Objasnit ću vrlo plastično: da sad tri osobe nepovezano rade tri antologije suvremenog hrvatskog pjesništva, kladio bih se da se ne bi preklapali ni u trećini autora i pjesama. Netko bi u svoju antologiju uvrstio pjesnike koji nikako ne mogu proći kod drugog autora i sl. Automatski imamo različite materijale pa je teško govoriti o njima u kontekstu svrstavanja. Vjerojatno svatko tko piše smatra da spada u kategoriju suvremenog pjesništva, pa onda svatko ima neki svoj odabir, po nekom svom ključu. Nažalost, bilo je situacija da se rade pregledi, panorame ne samo po književnom odabiru nego i po nekim drugim odabirima i kriterijima kojima nije mjesto u književnosti. I onda se to prikazuje kao reprezentativno, suvremeno i sl. Zato mi je nezahvalno govoriti o suvremenom hrvatskom pjesništvu. 

Vaša proza Ostavljeni svojevrsni je „obračun“ s ratom i njegovim posljedicama?

Ostavljeni su nastali, ustvari stidljivo su počeli nastajati 25 godina nakon što sam bio na ratištu. Ne bih rekao da je to obračun, više je to moj obol, jedan kamenčić u mozaiku rata, slika koja prikazuje album ratnih zbivanja. Nikad ga ne bih mogao napisati da nisam dio života bio na ratištu jer bi to bilo nemoguće. Svakako ne u ovom obliku.

Zadovoljni ste napisanim?

Mislim da sam opisao prilično realne scene i oslikao tamošnju atmosferu na upečatljiv način. S druge strane, nekim pričama koje se odnose na poslijeratno razdoblje, a koje je usko povezano s ratom, želio sam ukazati na teške posljedice rata s kojima se nose pojedinci. Da bi čitatelji shvatili o čemu se stvarno radi, morali bi pročitati Ostavljene ili barem neke dijelove.

Mislite da književnici nemaju osjećaja za probleme u kojima žive?

Mislim da je današnja hrvatska književna scena premalo orijentirana na realnost života, a previše je okrenuta samoj sebi. Ima tu još prostora za društvenu zauzetost, društveni angažman, ali s druge strane i mediji su ti koji puštaju ili ne puštaju u prostor one koji bi mogli ukazivati na probleme koje spominjete. Nije odgovornost samo na književnicima. Ako tamo netko nešto kaže, a svi su predaleko da bi ga čuli, onda kao da ništa nije ni rekao.

Židovsko-srpski književnik Danilo Kiš napisao je da se književnost dijeli na onu prije Borgesa i na onu nakon njega. Slažete li se?

Mislim da je nezahvalno dijeliti književnost na prije i poslije bilo koga. To je kao da stavljate neku nepropusnu branu između dva svijeta pa dobijete crno-bijeli svijet. Svako književno doba ima svoje uzlete i padove, svoje velikane, svako vrijeme iznjedrilo je baš takva književna djela koja ne bi nastala u nekim drugim vremenima ili bi bila drukčija, ali onda to ne bi bila ta djela. Svako književno stvaralaštvo, kada govorimo o velikim djelima, treba gledati i kroz prizmu vremena u kojem nastaje.

Kada stavite u relaciju hrvatsku prozu i poeziju u odnosu na svjetska dostignuća, mnogi smatraju da je poezija u prednosti. Što vi mislite?

Osobno smatram da i proza i poezija u hrvatskoj književnosti imaju svoju kvalitetu i kvalitetna djela, da ne kažem autore, i ne bih davao prednost ni jednom književnom izričaju. Ponekad iskoči nešto jako dobro u prozi, nedugo nakon toga u poeziji. Ne bi to trebalo stalno vagati i mjeriti s europskim ili svjetskim dostignućima. To nema smisla jer pisanje nikad nema konstantu, nego promjenjive varijable.

Kad biste birali od hrvatskih pjesnika zadnjeg stoljeća, tko bi vam bio na vrhu?

Meni je to jako teško pitanje, jer sve prosuđujem po djelu, a ne po autoru. Imam barem pet razloga zašto bi netko trebao biti na vrhu i pet zašto ne bi baš taj nego netko drugi. Pa neka tako i ostane.

Uvršteni ste u antologije i panorame hrvatskog pjesništva?

Pjesme su mi uvrštene u više pjesničkih antologija, ne samo hrvatskog pjesništva. Zadnje dvije godine u tri antologije. Možda bi bilo i više da pojedini antologičari čitaju ili čuju za moju poeziju. Do sada se nije puno pisalo o mojoj poeziji, medije nisam previše zanimao, a kritičari se i nisu baš pretrgli pišući o meni. Nisam razvikan vjerojatno zato što nisam „blizu oltara“. Ali ne zamaram se previše time.